Rukavice Na žalost, nisam oženjen, jer do te sudbine nije došlo, ali sam zaručen, jednom za novu godinu odlučio sam da vjerenici poklonim poklon – rukavice. U robnom kući nespretna prodovačica mi je zapokovala gaćice, umjesto rukavica. Ja to nisam znao pa sam dragoj napisao pismo sa gaćicama, koje se odnosilo na rukavice: “Draga, dugo…
S bolom u duši i bolom u ruci, uza mi se ote jebem te živote.
Ljubav je bol od koje se pati, koliko te volim to ne možeš znati.
Jednoga dana kad sam tebe srela, tvoje oči sam zavoljela, svoje mlado srce ranila sam tada i teška rana me boli i peče, sječanje na dugo i posljednje veče. Ako si sa drugom, ja ti želim sreću, jako mi je teško al’ plakati neću. Ti si bio i ostao prvi čovjek srca mog, u njemu…
U sobi mrak i tama, čuje se tužan glas posljednji stihovi pišu, došao je rastanak naš. U ruci pero dršće, ko da ga neko bije a papir se zvućano smiješi, kad ga kvase suze dvije. Oprosti što ti ovo pišem, jer mi je u srcu tuga a teško je ljubiti usne, koje je sinoć ljubila…
Zašto hrabrosti nemam da gledam tvoja oka dva? Zašto mi klecaju koljena uvijek kad te vidim ja? O kako želim tvoje biće, smeđu kosu i osmijeh drag. Zašto se onda bojim tebe, kad tvoj je osmijeh blag?
Zar oči moraju biti plave ili zelene da bi se voljele i zar rane moraju biti velike da bi boljele zar ljepota mora biti jedini dar ljubavi zar suze moraju biti jedini trag prošlosti.
Rekao si da me voliš i da ljubav nećeš kriti Mislio si da nema sile koja će nas rastaviti. A sad nevjerniče, nek ti njena ljubav sudi Ti si sebi drugu našao i sa njom sretan budi. A za mene sad je lako, jer se novi život sprema Ja ću tiho u grob leći, jer…
Jedno majsko veče, profesor mi reče: “Ljubav jeste jaka, al nije za đaka.” Oprosti mi Bože bez ljubavi se ne može.
Kad te duša zaboli i suza ti krene sjeti se onih dana i jedne crne žene, sjeti se ljubavi naše, što smo jedno drugom dali, kakva je naša sudbina to nismo znali. Ono što je bilo. više biti neće, ostala je uspomena na naše dane sreće.